Friday, January 8, 2016

Trenutak

   Nemam svete njoj ja sta da zamerim. Da joj zamerim imam samo jednu stvar. Da joj zamerim sto je verovala da sam jak. Nisam siguran da li je to njoj u opste za zameriti...
   Kao da sad iznova zivim taj trenutak. Trenutak, kad mi je u ocima slabost, a trgnula je u neverici glavom znajuci da ne postoji jaci. Da li mogu i sebi da zamerim? Da li mogu i sebi da zamerim, sto ljudima verujem? Sto verujem da smo svi od istog oca i majke rodjeni, te da smo svi i ljudi. Znam da mogu sebi da zamerim sto nisam iskoristio trenutak. Trenutak kad su zvonila zvona svadbena, a ja ih nisam iskoristio. Pomozi mi Boze u ovom trenutku, nakon verovanja u svu tvoju decu, moju bracu i sestre. Kako ti da im sudis, a tek kako ja da im sudim? Izgleda da sam u toj enigmi jedini krivac, zar ne? Nakon svega, u tebe gledam zvezdo Danico i tebe Boze gledam. Gledam u vas kao jedini oslonac na tom putu ponovnog pronalaska sebe.
   Okrenucu se na Istok, a pozdraviti Zapad. Obecavam da cu verovati u sebe i trecu srecu. A ako vec ne postoji moje parce neba ispod kojeg stojim Boze, dacu sve od sebe da ga stvorim.

No comments:

Post a Comment