Thursday, March 24, 2016

Je suis Lala, Je suis Srbija!

  ...- - -... I remember 99' News was on the radio Goosebumps covering my skin Them bomb Serbia

    Svi prijatelji su me oduvek gledali čudno i pitali, kako to da se ne sećam šta je bilo pre dva sata, a u najsitniji detalj se sećam šta je bilo na primer 17.06.2004 u 20:00h. šta da vam kažem ni sam ne znam. Valjda mi takav horoskop, fakat sam poduplana škorpija.


   Upisale mene sestre od ujaka u prvom osnovne, u prvi osnovne, tj. prvi pripremne osnovne muzičke škole. Na nekom ispitu il proveri šta god, dali oni meni violinu, pa klavir i šta ti ja znam šta jos sve. Posle par dana zove mladja sestra, sviraćeš trubu. Ma šta ti ja znam sestro, daj mi leba, griza sa cimetom i igara. Kaže moraćeš da ides dva puta u prvi, pa dva puta u drugi pripremni razred, jer krećeš pre vremena za trubu... Aha, a gde je kućica da se zapljunem i ko prvi žmuri? 
                                                             

                                              Them bomb Serbia
Celebrating jubilee Sixty years of NATO gun So they want to see me run Predavao mi, nam trubu jedan debeli profa iz Zemuna. Vazda je bio smešan, mešao je č i ć. Pripremalo se neko takmičenje, kažu kao republičko. Ma dobro de, kažte vi meni ko će biti lopov, a ko žandar? Mesec dana, svaki dan dva drugara iz klase ispred mene i ja smo vežbali. U školi, oni kod mene, ja kod njih. Lisičica i Azbuka... Do, re, mi, fa, sol, sol, sol, sol, la, la, la, la, mi, sol, mi, sol, re, re, mi, fa, mi, mi, re, re, do, sol, znak repeticije. Sve četvrtine, par polovina i po koja sinkopa... Kaže profa, ićeš sa njima u klasi. Ovde si kolko i oni, greota zbog godina da te hendikepiraju. Napisao profa opravdanje, direktor, onaj što ga možete videti u gradu sa lulom (Nije stari pošteni i pijani Frk) overio i potpisao. Tata Neša predao učiteljici. Sutra ujutru krećemo. Sećam se tog dana, sećam se svakog sata, svake sekunde, svakog trena, svakog detalja... 07:00, beli Fijat Uno 1,0 sa od milja zvanim Fajerovim motorom staje ispred Filipa Višnjica 62. Idemo Drezga, otac mu Pera, mama Ceca kustos Muzeja Srema beše i ja. Izašli smo na auto-put. Vadi Drezga iz torbe neku crnu kesicu piše No Problem na njoj. Nikad video ja to do tad nisam mogu vam reći. Nudi on mene, a ja sve nešto stidljiv odbijam. Ma daj jedan da probam. Evo i sad osećam taj ukus kikirijika preliven čokoladom. Hajte molim vas, šta sam ja znao. Slatkiši su mi bili šnen-okle, tašci sa domaćim dzemom od kajsija, ruske šubare i nedeljni koh eventualno kako smo mi zvali kolač Maja Marijana. Mati videla na 3. kanalu neki njen čokoladni kolač. Nudi on tako mene svaki put kad on uzme koji taj Nema Problema, a ja i dalje sve stidljivo odbijam. Mada još uvek nadraženo čulo ukusa vapi za još kojim. Ma daj još koji. Daje Drezga meni kesicu, motam kaži-prstom i srednjim (stav izražavajućim) prstom po kesici. Prazna je. Briznuli smo svi u smeh. Skinuo je torbu sa gepek police. Puna Nema Problema i Fazona u ljubičastim i zelenim folijama. Jao milinice jedne.

So they want to see me run Yes they're in for the treat How we spoiling their fun Lift my fist up in the air

Bulevarom Revolucije smo stigli do parka. Tu izmedju Beogradske, Karnegijeve i već pomenutog bulevara. Tu je bila, jeste i koncertna sala gde je bilo takmičenje. Radak sa njegovima je već bio tu. A i sestre su tu bile. Sačekale me sa Pionirovim karamelama. Mladja je bila u nekoj komisiji ili šta ti ja znam. U to vreme je išla istovremeno u srednju muzičku i akademiju. Kažu da je bila neki, kako švabe vunder kid. Vazda je mlatila lova u filharmoniji. A bila je 7. ili 8. razred Bajićeve. Još se sećam izraza lica ljudi kad me pitaju što sam upisao muzičko i ko me je upisao. Elem fakat smo mnogo poranili, a trubači su kretali tek u podne. Odvede nas Pera do obližnjeg parka. Hajte da doručkujemo. Bila je tu neka hamburgerija u aluminijskom crnom kiosku šestougaonog oblika. A jao majko mila. Moj izraz lica kad sam video ljubičasti kupus i ljubičasti luk, a tek pljeskavica. Šta sam ja znao. Moj pojam pljeskavice su bile mama Mirine nedeljne faširane šnicle. Šta da vam kažem. Ja sam srećno dete devedesetih, roditelja neke niže i povremeno više srednje klase, roditelja srednje više klase. Šta reći naivna predratna deca, tad već dede i babe pomamili se kako kažu na nekog Jezdu i Dafinu... Kako god. Došlo podne, prvi je nastupao Drezga, pa ja i na kraju, kako su ga kasnije od milja prozvali Siki Pepeljara. Na klaviru nas pratila jedna devojka, posle mi predavala solfeđo, Jelena Radivojević. Uf, čekali smo rezultate i čekali i čekali. Već vreme ručku. Odvede nas Pera na Slaviju u Mek Donalds. A jaooooo miline. Big Mek, pomfrit, pepsi, neki sladoled i šejk. Mislim da je Drezga rekao da se to zove neki Srećan Obrok il tako nešto.  


I lift my fist up in the air
Dance away the evil spell Reggae beat out on the street War cry, war cry


Prišli Peri neka dva čoveka, jednog sam prepoznao bio je u toj nekoj komisiji i malo je smešno da ne kažem čudno izgledao. Pera je premenuo izraz lica i rekao krećemo nazad, ne možemo više da čekamo na rezultate i dodelu nagrada i diploma. Usput u povratku dok smo Drezga i ja tamanili ostatke Big Meka, rekao nam je da je Siniša treći i deli treće mesto sa još nekim dečkom, Drezga je drugi, ja prvi, a da mi je neka devojka iz Gornjeg Milanovca pobegla za par bodova za super prvo mesto. Kaže da ću u Maju ići sa tom devojčicom u Pariz na medjunarodno. Treba da sviramo duet. Neki Menuet od nekog Heringa ili Hemingveja ili kako već. Čim sam ušao u kuću odmah sam seo pred televizor. U to vreme sam pratio mnogo serija. I Kasandru i Ljolvisnu i Tres Muheres i tu, što je tad upravo počinjala. Esmeralda. A vazda sam tapkao sličice pomenutih serija, a i moćnih rendzera sa moj sad omiljenim tamburašem, dobro de violinistom Aljošom Leščuk. Čekajući nastup u šminkernici Dobrice Milutinović
Taman što sam bukvalno ušao u televizor oni mi prekinuli seriju. Pu mater mu. Od tog trenutka nisam baš nešto pratio Esmeraldu. Više sam gledao neke domaće filmove. E jes bio smešan onaj švaba što se derao, držao ruke preko očiju i udara glavom od drveće. A i oni naši što su trčali za onim zrnom da pročitaju šta piše na njoj. Valjda odakle baterija baca il kako već. Ne znam ti ja o čemu oni pričaju. 


                                           Them bomb Serbia
Them bomb Serbia Them bomb Serbia


Sutradan ujutru su došli neki ljudi u nekom crnom kockastom dzipu, sećam se bile su BG table, po tata Nešu. Kaže moj Neša sedite, popite kafu i rakiju sad ću ja. Otišao je do špajza, imali smo neki jako mali podrum u njemu. Sklonio je neke dzakove sa krompirom i lukom i podigao poklopac od podruma. Uzeo je neke dve poveće zelene torbe. Uzeo je neku ćebad napakovao unutra i rekao ako bila šta bude da legnemo tu i da pazim na mamu i brata. Posle mesec dva tata Neša je bio opet u gradu, ali nije smeo da dolazi kući. Posle mi je spominjao neke mine i neki vod i da se njih par izvuklo samo, al ne sećam se najbolje detalja. Ali se sećam kad smo mu išli u posetu u bolnicu. Nešto pred bratov rođendan 04.06. Smejao se. Kaže ja tamo izvukao živu glavu. Došao ovde u Mandjelos da ispratim iznošenje nekih sefova i pogodi me geler. Još čuvamo taj geler. Pored službenog TeTe-a, mojih bera i uniforme. 

 
Oh mamma made me cherry pie Food so good to make you strong When you're dancing all night long Fresh vitamins and fruits

Sećam se tih dana, pred bratov rođendan često je nestajala struja. Tu neki iz komšiluka su pomogli da iznesemo stari smederevac napolje iz šupe. Mati nije mogla na električnom da napravi bratu tortu. Sećam se komšinica je donela oraje i jaja, nešto mleka i puding... ... ... ...


Fresh vitamins and fruits Pure organic from the root Like the west has never taste Mr. junk food soldier


Tih dana smo se mnogo igrali lopova i žandara. Reon je bio između Filipa Višnjića i Jalijske Prve, tačnije između Proleterovih Baraka. Jedino nije smelo u Crni Prolaz. A Crni Prolaz je bio razmak između drvenih šupa kod baraka, kroz koji se ulazio u voćnak deda Miloša iz Kuzminske. Bili smo banda Radojević, mlađi i stariji Cvajguz, mlađi Ilić, blizanci Zoran i Zlaja, ona sada prsata Branka i ja. E a taj Ilić što je taj bio Tarzan. Taj se popne na krov barake od Slobe Goveda (od milja ga stariji tako zvali, zvao se Slobodan Milošević, a i ličio je na njega u svakom pogledu), a kad ga vidiš ko od šale je skakao sa krova i bežao kao da mu je poslednje. Tih dana sam i prvi put držao telefon mobilni u ruci. Mlađi Cvajguz uzeo od ćaleta. Zmijica, jaoooo radosti kakav crni tetris.



Hey Mr. junk food soldier Hey merciless conqueror Sympathizer of the gold See my people on the street


Prošlo vreme, tata došao kući. Došlo vreme da se ide po knjižice. Imao sam neki revolt tad. Svima su nam dali po ocenu na gore. Ja sam znao sebe tad. Polu godište 4,89 , a na kraju 4,16-4,36. I nije mi se svideo taj prosek što su nam svima poklonili. Ja na kraju godine 4,89, pa nema šanse. Nisam ja dzabe dangubio dane igrajući se na ulici s proleća i leta. Videlo se to i na grupnoj slici. Svi srećni nasmejani, svi knjižice sa diploma. I koji su zaslužili i koji nisu. Ja iskreno nisam. Zato sam se tad i slikao bez diplome i knjižice u ruci, sa nekim čudnim izrazom lica. 


See my people on the street Dancing to the reggae beat Them can never cage me I'm a man born free


Zove mene Drezga, kaže zvao ga profa da dođemo do škole da preuzmemo diplome. Ne znam ni zašto smo poneli trube tad u školu kad nismo trebali da imamo predavanje. Elem, krenuli mi nazad, a ispod Stoteksa u onom ajnfortu svirao jedan stari ciga harmoniku. Stali mi pored njega izvadili trube iz begova i opleli:
do si la, do si la, do si la, do si la, si la sol, sol fa mi. do si la, do si la, do si la, do si la, mi re do si la, si la sol fa. Sve osmine, po koja cetvrtina i puno sinkopa. Da, desetogodišnjak, devetogodišnjak i ciga sa harmonikom u poznim šesdezetim u sred centra grada sviraju Vidovdan. Nicim izazvani.



 People lift your heads up high
Let us spit into the sky See the pilot crash down
And remember 99'


Uvek sam se vraćao kući pored ZKS-a, Kuzminskom do Pevčeve knjižare pa desno do Filipa Višnjića. Sad, na tom putu gde je sad ona kuća sa kancelarijama Rezervata Zasavica, tih dana je tu bila neka mladež. Ušao tako jednom, vraćajući se kući iz muzičke da vidim šta ima. Imali su mnogo onih malih meta i nekih letaka. Pisalo je: GOTOV JE! Uzeo sam tih meta. Vazda mi je trebalo. Počeo sam da treniram i streljaštvo sa Sretom Štetom i bandom iz rodne ulice kod Silosa. Pa mi je trebalo kući da vežbam sa onim plastičnim pištoljem sa okrugle plastične metkiće. 
Prošlo je tu godina par. Neki miting je bio kod hale Pinki. Svi su imali neke žute zastavice. Nešto su spominjali Vojvodina, nisam budala, lala, muzara ne znam ti ja šta. Uzeo sam tu jednu zastavicu. Bilo mi iskreno zanimljivo da mašem njom. Inače to je bilo u povratku kući iz Opsesije, kako sam tamo tamanio pljeskavice, uf... I tako vratim se kući sa tom zastavicom. Tata Neša kad je video zastavicu takvu šamarčinu mi je udario, mislim da se i pokojni pradeda Slavko počešao u grobu. Kaže nisam ja išao dole da bi ti izrastao u govedo, već da živiš u Srbiji u celini. Mislim da sam tog trenutka postao Lala. And remember 99'
For the future reference Never mess with Serbia So long goodbye



*Jako retko kupujem taj NoProblem, budi neke uspomene. A neke uspomene treba da ostanu u staroj kutiji od cipela. Skrivenoj u uglu šifonjera iza stare odeće. I samo tako ponekad da je otvorimo. Čisto da ne zaboravimo.

** Tekst pesme je Fc Apatride Utd - Serbia 99
https://www.youtube.com/watch?v=RNcPrDTF39w



No comments:

Post a Comment